Prava romske djece

Država Crna Gora, jedna od potpisnica UN Konvencije o pravima djeteta, trenutno ima van osnovnoškolskog sistema, koji je svoj djeci i Ustavom zagarantovan, preko 60% romske djece. Različite procjene pokazuju da ih je neuredno vakcinisano više od 70%, a 60% njih živi u porodicama koje se nalaze ispod donje linije siromaštva.

Nikšić je grad u kojem živi oko 440 djece romske pripadnosti koja čine ukupno 52% romske populacije u našoj opštini. Djetinjstvo provode u getoiziranim i prašnjavim mahalama, tik uz veoma prometne i neobezbijeđene puteve .U trošnim, skučenim barakama živi u prosjeku između četvoro i desetoro djece. Roditelji su nepismeni, obično bez zaposlenja ili rade teške, loše plaćene poslove (odvoz smeća, kopanje kanala) i svojoj djeci jedva da su u mogućnosti da svakodnevno obezbijede hljeb. Preko 80% porodica je bez redovnih mjesečnih prihoda, što kao direktnu posledicu ima da tri četvrtine porodica ne može djeci u ishrani obezbijediti namirnice neophodne za zdrav i normalan rast i razvoj.

Život na granici opstanka mobiliše cjelokupnu porodicu na pronalaženju bilo kakve hrane za sjutrašnji dan. Zato ne iznenađuje podatak da je svako četvrto romsko dijete radno angažovano na sakupljanju otpada (limenke, željezo, stari papir) ili prosjači čime se na očigled cjelokupne društvene zajednice na najdrastičniji način krši njihovo dječje pravo na bezbrižno i sigurno djetinjstvo.

Roditelji su usmjereni na goli opstanak, pa djeca gladna, zanemarena i zapuštena odrastaju socijalno ranjiva i nezasticena. Uključivanje u redovno obrazovanje formalno gledano garantovano im je Ustavom. Međutim, istraživanje o uključenosti romske djece u sistem obrazovanja koje je SOS telefon Nikšić sproveo u četiri crnogorska grada (Nikšić, Podgorica, Berane i Rožaje) pokazuje da više od polovine romske djece nikada ne krene u školu. Od djece koja krenu u prvi razred do osmog razreda osnovne škole stigne njih manje od 10%. U školskim ustanovama svako peto romsko dijete je preživjelo neko traumatično iskustvo, a najčešće je to vrijeđano na nacionalnoj osnovi i fizičko maltretiranje od djece većinske populacije . Ovakvi uslovi odrastanja i društvene nebrige za posledicu imaju da se trenutno u Nikšiću, više od polovine romske djece uzrasta od 6 do 14 godina, nalazi van školskih klupa uprkos svim zakonima i ugovorima.

Odrastanje na smetlištima i naseljima bez sanitarne i kanalizacione infrastrukture predstavlja stalni rizik od pojave zaraznih oboljenja. Kod roditelja ne postoji svijest o važnosti redovnih preventivnih pregleda za djecu, niti navika da djecu odvode u Dječiji dispanzer na obavezne vakcinacije. Zdravstvene institucije, ako se bave ovim problemom to uvijek rade kratkoročno, stihijski i pod pritiskom međunarodnih faktora. Krajem 2001.godine u Nikši?u je bilo oko 72% neuredno vakcinisane romske djece. Sada, pet godina kasnije, zahvaljujući redovnim godišnjim kampanjama vakcinacije romske djece koje SOS telefon Nikšić sprovodi u saradnji sa Dječijim dispanzerom, procjenjuje se da je taj procenat oko 2%. Trud, zalaganje i entuzijazam uloženi za postizanje ovog rezultata mogli bi biti obezvrijedjeno društvo ne bude ulozilo napore na stvaranje inovativnog održivog pristupa ovom problemu, koji bi uvazio socijalno –ekonomske specificnosti sa kojima zivi ova populacija.

Leave a Reply