Crna Gora je jedna od izrazito tradicionalnih balkanskih država sa veoma jakim patrijarhalnim društvenim odnosima. Kulturološki se njeguje idilična slika pater familiasa koji je «branić žene i djeteta», a očuvanje izgleda srećne porodice prema spoljnom svijetu smatra obavezom. Ovakav društveni okvir za posledicu ima podatak da su sa aspekta rodne ravnopravnosti, žene u Crnoj Gori, najugroženije upravo u sferi porodičnih odnosa (Index demokratije, CEDEM). Postojeće nalaze dodatno potkrepljuju rezultati istraživanja ženskih grupa koji su pokazali da je svaka četvrta žena izložena fizičkom zlostavljanju u porodici, a čak svaka treća nekom drugom obliku nasilja od strane muža, partnera, oca, sina…

Sve do pojave SOS telefona za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić, februara 1998. u našoj lokalnoj zajednici je poricano postojanje porodičnog nasilja, kao problema. Podatak da je već u ovoj prvoj godini našeg rada telefon zvonio preko sto puta pokazao je njegovu ozbiljnost i rasprosranjenost. Za proteklih osam godina različite vrste pomoći je dobilo preko 650 žena žrtava koje su nasilju u porodici, najčešće, izložene od 5 do 15 godina. Činjenica da je obično riječ o fizičkom zlostavljanju praćenom omalovažavanjem, držanjem u stanju materijalne bijede, pokazuje da žene u Nikšiću imaju veoma visok prag tolerancije prema nasilju koje doživljavaju od muških članova porodice. Sa druge strane ovakav njihov stav nije iznenađenje jer odrastaju u jednom autoritarnom porodičnom okruženju gdje je na popisu vrlina ženska poslušnost prva, a sposobnost trpljenja izaziva javno divljenje od strane okruženja.

U situacijama porodičnog nasilja posebno je važno podvući izuzetno veliki broj djece koja su ugrožena. Pomoć SOS telefona Nikšić do sada je direktno zatražilo njih 40, što je u stvari samo vrh ledenog brijega. Naime oni su jedna od vulerabilnih grupa koje mnogo teže mogu same zatražiti pomoć. Godišnje statistike organizacije pokazuju da je prijavljeno zlostavljanje još oko 500 djece za osam proteklih godina. Ovdje se radi o djeci naših klijentkinja, njih oko 50% koje su potvrdile da je nasilnik sprovodio torturu nad cjelokupnom porodicom. Takođe, sa sigurnošću možemo tvrditi da je svako dijete koje je svjedok porodičnog nasilja izloženo različitim stresovima i sa predispozicijom da postane povučeno, anksiozno i nesocijalizovano, čime se ove brojke značajno uvećavaju.

Sa druge strane lokalne institucije rješavanje problema porodičnog nasilja ne posmatraju kao jedan od prioriteta iako je empirijski dokazano da je socio – ekonomski napredak zajednice u direktnoj korelaciji sa ozbiljnošću kojom se prilazi zaštiti žena i djece. Jedine inicijative koje se u lokalnoj zajednici sprovode za sistemsku zaštitu žrtava porodičnog nasilja dolaze od SOS telefona Nikšić, koji od 2003. realizuje «Program koordiniranih akcija za eliminaciju porodicnog nasilja u Niksiću». Kroz program radimo na povezivanju i zajendičkom djelovanju svih relevantnih subjekata u zajednici na zaštiti žena i djece žrtava porodičnog nasilja.

S obzirom na činjenicu da je za dvije trećina žena koje su tražile pomoć SOS telefona Nikšić, istovremeno bila neophodna i pomoć CSR, CB i Osnovnog suda Nikšić od 2003. smo formalizovale saradnju sa ove tri insitucije potpisivanjem Memoranduma o razumijevanju i saradnji. Ovim dokumentom su precizirane njihove obaveze i odgovornosti u postupanju sa žrtvama porodičnog nasilja, kao i prema nasilnicima. Iste godine je formiran multidisciplinarni tim, u koji su pored SOS telefona Nikšić ušli predstavnici svih relevantnih lokalnih institucija koji aktivno radi na suzbijanju nasilja u porodici. Lobiranjem vodećih ljudi u CB Nikšić i resornom Ministarstvu od strane SOS Nikšić od 2005. u Nikšiću djeluje Kancelarija za porodično nasilje kao jedan od odjela u policiji čime je započela institucionalizacija određenih servisa koji se bave zaštitom žrtava porodičnog nasilja.